'Život mi se promijenio preko noći': Suočavanje s naglim gubitkom sluha i tinitusom

Znate li što je tinitus? Za početak, tinitus je različit za svakoga. Ponekad se može dogoditi polako, a kod drugih se može pojaviti preko noći. Nakon što se razvije, simptomi koje možete primijetiti uključuju fantomski zvuk u ušima (npr. zvonjenje, zujanje ili zviždanje), ritmično pulsiranje ili šištanje u ritmu otkucaja srca. Postoje različiti oblici - subjektivni, koji čini 95% svih slučajeva. Verzije ovoga mogu trajati nekoliko dana u komadu, nakon izlaganja glasnoj glazbi na primjer. Također može doći i proći te varirati u duljini i intenzitetu. Drugi oblik je onaj objektivni, on je rijedak i uzrokovan je problemima poput visokog krvnog tlaka ili kontrakcija mišića.

Kako ga prepoznati? Važno je upamtiti da tinitus nije uzrok gubitka sluha, već simptom stanja. Znakovi da vam je sluh oštećen mogu uključivati potrebu da tražite od ljudi da ponavljaju što su rekli ili da stalno pojačavate zvuk na TV-u. Postane teško razgovarati s nekim tko je udaljen oko dva metra, a da ne vičete zbog pozadinske buke. Dostupne su i besplatne aplikacije za čitanje decibela koje vas mogu informirati o razinama buke i trebate li koristiti zaštitu za uši. Buka iznad 85 dB smatra se točkom gdje izloženost može uzrokovati štetu.

Najčešći razlozi tinitusa su izloženost buci, određeni lijekovi, među kojima su i aspirin, nekoliko vrsta antibiotika, protuupalni lijekovi, antidepresivi... Razlog se može kriti i u vosku u ušima, što je lako rješivo, no tinitus se može pojaviti i uslijed ozljede glave ili vrata.

U nastavku donosimo iskustva s tinitusom koja su podijelili Mixmagov urednik Seb Wheeler i Roger Sanchez, a sljedeći tjedan donosimo tekst o načinima kako olakšati borbu s tinitusom.

SEB WHEELER

Sunčani je ponedjeljak ujutro, ljeto 2016. Moj alarm se uključuje i počinje novi tjedan. Osim što ne počinje, jer kad dignem noge iz kreveta i pokušam ustati, stopala kao da su u betonu, a ostatak tijela odbija izvršiti ono što mu mozak govori. Odmah me hvata panika, zovem upomoć - "Ne mogu ustati!” - a onda se soba počne vrtjeti.

Patim od iznenadnog gubitka sluha, zbog kojeg brzo i bez ikakve najave ništa ne čujem. U to vrijeme nisam toga bio svjestan, ali dok sam spavao izgubio sam veći dio sluha u desnom uhu, dok je moje unutarnje uho ostalo toliko oštećeno da bi svako izlaganje glasnoj buci na kraju dovelo do intenzivnog tinitusa. Stanje također rezultira nuspojavama poput jake vrtoglavice (vertiga), povraćanja i osjećaja golemog pritiska u glavi. Postoje dvije vrste: senzorineuralni gubitak sluha, koji oštećuje sitne dlačice koje provode zvuk u unutarnjem uhu i nepovratan je, i konduktivni gubitak sluha, gdje je prolazak zvuka u unutarnje uho blokiran perforiranim bubnjićem, oštećenom ušnom koščicom ili nakupljanjem voska, što se može liječiti.

Mene je zapao prvi, čiji je početak brz i brutalan i, posebno za svakoga tko voli glazbu, razoran. Iznenadni senzorineuralni gubitak sluha (SSHL) uzrokuje ozbiljan gubitak sluha i gluhoću (obično na jedno uho), tinitus i osjetljivost na zvuk. Oštećenje je obično trajno osim ako se ne liječi injekcijama steroida u bolnici što je prije moguće (postupak koji je delikatan i također vrlo bolan). Ne pomišljam zvati hitnu pomoć - dok ponovno liježem u krevet, soba se počinje vrtjeti a ja sam zbunjen i u potpunom šoku. Jedva mogu pogledati u svoj telefon, a kamoli govoriti suvislo.

Tad sam imao 28 godina, potpuno involviran u elektroničku glazbu i klupsku kulturu, profesionalno i u slobodno vrijeme. Radio sam za Mixmag kao urednik i novinar, bio sam vani tri noći tjedno upijajući i izvještavajući o ogromnoj i vibrantnoj glazbenoj sceni Londona; redovito sam putovao u Berlin, na Ibizu, u Amsterdam i druga nevjerojatna mjesta po cijelom svijetu kako bih pisao i dokumentirao DJ-eve i plesnu glazbu. Bio sam među prvim valom rezidenata na NTS-u, moja klupska večer, Tropical Waste, bila je sve popularnija, puštao sam i party glazbu u barovima i klubovima. Došao sam i do festivala pa i do Singapura kao dio Mixmag Allstarsa i čak sam dobio svoju prvu solo međunarodnu rezidenciju u Berlinu. Što se mene tiče, uspio sam. Onda sam dobio SSHL i sve je ovo isparilo. Život mi se preko noći promijenio.

Do tada nikada nisam imao problema sa sluhom ili tinitusum. Nosio sam prilagođene ACS čepiće za uši neko vrijeme i sve sam više pazio na ravnotežu između rejva i života. Jedina naznaka da se nešto događa bila je tiha zvonjava u mom desnom uhu koja se pojavila sedam dana prije kobnog jutra, i napadaj povraćanja i mučnine dan prije tog ponedjeljka ujutro.

Odmah mi je bilo zabranjeno biti u blizini glasne glazbe iz straha da bi moje zujanje u ušima postalo užasno glasno ili da bi mi se, jednostavno, nešto drugo dogodilo sa sluhom. Prestao sam svirati, promovirati zabave i ići na nastupe. Izgubio sam pristup velikom dijelu svog društvenog života, propustio hrpu lijepih trenutaka koji se događaju u noćnim klubovima i na festivalima, i navikao sam se na FOMO vikendom. Odvajanje od klupske glazbe bilo je stvarno bolno i shvatio sam da moram potrošiti vrijeme i energiju na brigu o sebi i shvaćanje što se dovraga upravo dogodilo.

Iznenadni senzorineuralni gubitak sluha događa se kod 1 od 5000 ljudi godišnje i obično kod onih u srednjim godinama. Na internetu ima vrlo malo o tome, osim standardnih medicinskih definicija i sumornih tema na Redditu. Događa se naizgled nasumično i samo 10 posto slučajeva ima prepoznatljiv uzrok, poput virusne infekcije, autoimune bolesti ili problema s cirkulacijom krvi. Također se može zamijeniti s labrintitisom, Ménièreovom bolešću ili redovnom infekcijom uha, što znači da se ključni tretman steroidima može odgoditi ili uopće ne preporučiti. Suočavanje sa SSHL-om usamljeno je i zbunjujuće iskustvo i još uvijek nisam upoznao nikoga tko je patio od toga osim kolege glazbenog novinara Nicka Colemana, koji je napisao The Train In The Night, što je možda jedina nemedicinska knjiga o tome.

Pogodilo me kao tona cigli. Bio sam prikovan za krevet s vrtoglavicom tjedan dana, nisam mogao ništa učiniti osim jesti žitarice, povraćati i spavati. Uspio sam se odvući do liječnika opće prakse koji je simptome sveo na labrintitis i dao mi gomilu tableta za ublažavanje vrtoglavice i mučnine. Uzeo sam pauzu na poslu na nekoliko tjedana i većinu sam ljeta proveo na sofi gledajući The Wire. Mogao sam hodati, ali su mi bili potrebni mjeseci da se osjećam stabilno na nogama i stalno sam se pitao hoće li mi se sluh vratiti. Bilo je to jako tmurno vrijeme, grozničav san u kojem je moj život stao, dok se svijet mojih prijatelja, kolega i vršnjaka nastavio kretati. U jednom sam trenutku shvatio da je to vjerojatno ozbiljnije od standardne infekcije uha.

Otišao sam do specijalista koji je na meni proveo Rinneove i Weberove testove. To je proces stare škole koji može reći je li pacijent pretrpio konduktivni (na primjer, začepljenost uha) ili senzorineuralni gubitak sluha. Liječnik je odmah shvatio: izgubio sam sluh na desno uho i malo je vjerojatno da ću ga vratiti. Vijest je bilo teško prihvatiti. Je li to bilo to? Jesi li siguran?! Što je s poslom, glazbom, mojim društvenim životom? Što je sa stalnom prijetnjom tinitusa? Što ako se nešto dogodi i drugom uhu?

Ostatak 2016. i 2017. živio sam u poricanju dok sam obavljao naizgled beskrajan niz testova sluha i držao se lažne nade koju su nudili različiti ORL liječnici koji su mi svi davali različite presude (To je samo začepljenje nosa! Slušati glasnu glazbu je OK!). U posebno očajničkom naletu optimizma pokušao sam s homeopatskim lijekovima, što je definitivno jedna od uzaludnijih stvari koje možete učiniti za liječenje nepopravljivih oštećenja unutarnjeg uha. Nakon 12 mjeseci prikupljanja rezultata i mišljenja otišao sam kod drugog specijaliste, ovaj put u Harley Streetu u središtu Londona, koji je potvrdio ono najgore: doživio sam 'udar uha', gdje je dotok krvi u uho poremećen i uzrokuje oštećenje slušnih živaca. To je dosad najsuvislija dijagnoza i, konačno, čvrsto objašnjenje. Prihvaćam poraz; nema povratka.

U tih prvih 12 mjeseci razgovarao sam samo s jednom osobom, specijalistom u Harley Streetu, koji je razumio što mi se točno dogodilo. Nakon toga sam opet bio sam, nevjerojatno nervozan zbog zaštite svojih ušiju, u strahu da ću izgubiti razum zbog tinitusa i pitajući se imam li još glazbenu karijeru. Pauzirao sam mnoge dijelove svog života, ali sada sam morao stvoriti novu vrstu normale za sebe. Cijeli vikend nisam bio vani u klubovima pa sam iskoristio slobodno vrijeme za fitness, naučio novi jezik, malo putovao, ponovno otkrio surfanje i proveo više kvalitetnog vremena s prijateljima, koji su hvalili moju otpornost i prilagodbu. Polako sam stjecao samopouzdanje da mogu zamoliti ljude da sjednu ili stanu na moju 'dobru stranu', sramežljivo se ispričavao ljudima koji su govorili u moje loše uho pa ih ne bih čuo, i otvoreno govorio o svom gubitku sluha svakome tko bi, hm, slušao.

Na van mi je išlo dobro. Patio sam od rijetkog stanja, ali sam se brzo oporavio i istraživao sam druge aspekte života i iskreno brojao blagoslove (rani mehanizam suočavanja bio je da kažem samom sebi 'barem si još uvijek živ'). U nastojanju da budem hrabar i nastavim dalje, propustio sam prepoznati znakove dublje tjeskobe i nezadovoljstva. Osjećao bih disocijaciju tijekom društvenih događaja, na poslu sam postao bezvoljan, izgubio sam kontakt s hrpom prijatelja jer nisam bio stalno vani i počeo sam gubiti osjećaj za sebe i tko sam zapravo kao osoba. Sanjao bih o tome kako ću biti sretan kada sve bude gotovo, kada budem izliječen. S vremena na vrijeme zabrinjavajuće mračne misli ušle bi mi u glavu kad bih išao na spavanje. Posljedice traume su me sustizale i osjećao sam se izgubljeno.

U novoj 2018. godini odlučio sam potražiti stručnu pomoć. Posjetio sam svog liječnika opće prakse koji je u potpunosti razumio moju situaciju i uputio me na kognitivno-bihevioralnu terapiju putem NHS-a, gdje sam počeo raditi na svom percipiranom gubitku sebe i osobnosti i započeo proces ponovne izgradnje onoga kako sam sebe vidio i ponovnog stjecanja povjerenja u to tko sam. Imao sam zaista iskren razgovor s izvršnim direktorom Mixmaga o tome kako se osjećam i tvrtka mi je pomogla da se upišem na tečaj terapije tinitusa u Harley Street Hearing, neovisnoj klinici za sluh koja je u potpunosti opremljena za rješavanje fizičkih i mentalnih učinaka tinitusa i gubitka sluha. Terapija me naučila kako imati pozitivan odnos prema zvonjavi u uhu, pomogla mi je identificirati okidačke točke i nositi se s mnoštvom emocija koje se javljaju kada vam u glavi šumi i zvoni 24/7.

Zanimale su me i holističke terapije te sam se odlučio okušati u kraniosakralnoj terapiji, u kojoj se nježnom masažom tijela ublažava stres (a time i tinitus). Spojio sam se sa Simonom Bakerom, koji je proveo godine na frontovima tech-housea prije nego što je prestao s glazbom zbog tinitusa i prekvalificirao se za terapeuta. Imao sam nekoliko seansi zbog kojih sam se osjećao nevjerojatno smireno i osvježeno; iako nije imao čudesan učinak na moj tinitus kojem sam se nadao, naučio me da budem svjestan svog tijela i uma u odnosu na suočavanje s tim stanjem i pomogao mi je započeti proces svjesnosti koji sam još uvijek na danas.

Ova kombinacija terapija učinila je da se osjećam sigurnije u sebe i ugodnije u svom stanju. Počeo sam ponovno graditi osjećaj sebe i počeo se miriti s iznenadnom, neočekivanom životnom promjenom koja mi se dogodila dok sam spavao. Uspostavio sam bolji odnos sa svojim tinitusom i počeo prolaziti kroz društvene situacije bez pritiska da objasnim da sam pretrpio ozbiljan gubitak sluha na jednom uhu. Počeo sam uviđati put kroz život na kojem nisam bio definiran svojim narušenim odnosom s glazbom ili gubitkom sluha – mogao sam jednostavno biti svoj.

Moje unutarnje stanje se popravljalo, ali još uvijek mi je nedostajao fizički osjećaj žive glazbe. Vratio bih se nesigurnim korakom natrag u svijet glasne glazbe - životni događaji poput vjenčanja i rođendana - ali moj je tinitus postajao glasniji nakon svakoga, zbog oštećenja unutarnjeg uha. Ostao sam nevjerojatno oprezan tijekom tog vremena, ali sam odlučio riskirati i poslušati glazbu na otvorenom. Ponio sam svoje čepiće za uši i s ekipu prijatelja uživao na cjelodnevno druženju u Londonu u ljeto 2018. Prvi put u dvije godine, bio sam sa svojim prijateljima plešući na suncu. Živo se sjećam osjećaja basa u prsima tijekom Princess Nokie, valjanja po travi od veselja i upijanja legendarnih basslinesa Larryja Hearda.

Postao sam drzak i odlučio ići na Notting Hill karneval, tradicionalno jedan od mojih najdražih vikenda u godini. Nosio sam čepiće za uši, ali sam se sljedeći dan probudio s takvim bijesnim tinitusom koji definitivno nije bio tu prije.

Godine 2019. konačno sam odlučio da moj tinitus ne može biti gori i da će mi oružje po izboru – srebrni ili crni filteri u mom ACS-u u lijevom uhu i čvrsti 'blokator' u mom oštećenom desnom uhu – pomoći da uđem u većinu noćnih klubova u Londonu, gdje glasnoća nije uvijek na prvom mjestu. Kladio sam se da ću vidjeti kako svira SHERELLE, DJ-ica kojom sam jako inspiriran i umjetnica za koju sam bio spreman riskirati svoje uši. Imao sam nevjerojatne noći gledajući nju i 6 Figure Gang u Coloursu u Hoxtonu, kao i njen glavni nastup u Electric Brixtonu, stajajući na sigurnoj udaljenosti u stražnjem dijelu dvorane s prijateljem. Opet sam postajao slobodan.

Godinama sam čeznuo da se vratim večerima DJ-ingu i izravnom doprinosu The Cultureu. Počeo sam sanjati kako promoviram Tropical Waste u The Waiting Roomu. Zahvalan sam na vremenu koje sam proveo daleko od noćnog života, cijelo me iskustvo učinilo otpornijim i natjeralo me da istražim druge načine života, ali nikada nisam mogao pronaći ništa što bi nadmašilo stajanje ispred soundsystema. Bilo je to putovanje, ali sretno se ponovno uključujem, idem na rejvove, recenziram glazbu i provjeravam sva nevjerojatna mjesta i DJ-e koji su mi tako dugo bili nedostupni.

Poznajem ljude u glazbi - druge DJ-eve, novinare i ljude iz industrije - s ekstremnijim vrstama gubitka sluha od mene ili koji su rođeni gluhi, ili koji prolaze kroz napade iscrpljujućeg tinitusa, i jako sam svjestan i zahvalan što još uvijek mogu čuti na moje lijevo uho i da su ostatak mog uma i tijela funkcionalni i zdravi. Jedan od mehanizama za suočavanje sa svojim tinitusom – koji mi neprestano bjesni u desnom uhu – jest da kažem sebi da sam još živ i da sam još uvijek ovdje. Neizmjerno sam zahvalan svaki put kad doživim glazbu uživo jer sam u jednom trenutku pomislio da više nikada neću moći ući u noćni klub ili ići na koncert.

Htio sam podijeliti svoje iskustvo jer u glazbenoj industriji ne govorimo dovoljno o fizičkim i psihološkim učincima gubitka sluha i tinitusu (pa čak ni o tome koliko je važno nositi čepiće za uši kada slušate glasnu glazbu). Ljudi pate u tišini, možda zato što ne misle da itko drugi prolazi kroz isto što i oni ili zato što svoje stanje ne smatraju "prikladnom" bolešću ili ozljedom. To sigurno nije vidljivo vanjskom svijetu i to je vrlo specifična vrsta traume. Ako ovo čitate i čujete tu zvonjavu - ne brinite, niste sami.

ROGER SANCHEZ

Tinitus vas tjera da preispitujete sve što slušate. Stalno prisutna zvonjava u pozadini je svake pjesme i zvuka koji čujete i može biti frustrirajuće ako želite jasno slušati stvari. Srećom, s vremenom sam ga uspio smanjiti i, iako ga još uvijek imam, postao je podnošljiv.

Koristim čepiće za uši kada DJ-iram što mi pomaže zaštiti uši od glasnoće monitora u DJ kabini. Utišam monitore kad nisam u miksu, a smanjio sam i zvuk na slušalicama. Također sam se istrenirao u filtriranju pozadinske buke kada slušam govor ili glazbu. Dugotrajno izlaganje glasnoj glazbi to pogoršava, ali nastojim ograničiti vrijeme neprekidnog slušanja glasne glazbe.

Svatko bi se trebao testirati, nabaviti čepiće za uši za glasna mjesta i naviknuti se na DJ-ing ili nastup s filterima, jer će vam to pomoći da s vremenom smanjite tinitus.